Slavonija u sto knjiga
Još prije petnaestak godina, sredinom osamdesetih, u okviru Ogranka Društva hrvatskih književnika u Vinkovcima, pokušali smo pokrenuti biblioteku “Udio Slavonije u hrvatskoj književnosti”. Financiranje toga projekta, međutim, od 14 tadašnjih SIZ-ova kulture u Slavoniji i Baranji, prihvatila su samo dva, našički i vinkovački. Ovu je ideju nakon demokratskih pro-mjena u Hrvatskoj preuzela SN “Privlačica”, koja se, zahvaljujući poduzetnom Martinu Grgurovcu, od skromnog Kulturno-informativnog centra postupno razvila u uspješnu nakladničku tvrtku. To, pored mnoštva različitih izdanja, potvrđuje i biblioteka “Slavonica”. U biblioteci “Slavonica”, ostvarenoj tijekom 1994. i 1995. godine, objelodanjeno je, u 20 kola, sto knjiga s odabranim djelima hrvatskih književnika i povjesničara iz Slavonije. Tom panoramom zavičajne pisane riječi obuhvaćeni su autori čiji su opusi dovršeni, a to znači da u njoj nema djela živućih autora. U biblioteku su, dakle, uvršteni zavičajnici koji su već otišli u književnu povijest, počevši od Ivana Česmičkog (odnosno Ivana Kestenskog ili Ja-nusa Pannoniusa) iz 15. stoljeća do Valentina Be-nošića (1941.-1968.). Kod spomena najstarijeg autora “Slavonice” neće biti nadomet zabilježiti skorašnje otkriće da je taj veliki naš pjesnik latinskog izraza rođen u selu Kestenje blizu ušća Drave u Dunav, petnaestak kilometara istočno od Osijeka, a ne u Česmici kod Čazme. A to znači da pridjevak Česmički uz pjesnikovo ime valja zamijeniti s Kestenski. Riječ-dvije o “Slavonici” u usporedbi s bibliote-kom “Pet stoljeća hrvatske književnosti”. Ta se bi-blioteka smatra kapitalnim pothvatom u hrvatskom izdavaštvu poslije Drugog svjetskog rata. U biblioteci “Pet stoljeća hrvatske književnosti” objavljeno je 15 kola, svako po 12 knjiga. Biblioteka se dakle, sastoji od 180 knjiga objavljenih tijekom 30 godina (1962.-1991.). Od šezdesetak slavonskih autora samo su sedmorica dobila samostalne knjige (J. E. Tomić, Josip Kozarac, Matoš, Cesarić, Tadijanović, Batušić, Matko Peić), dok su ostali predstavljeni u skupnim knjigama (po dva, tri ili više autora). Najlošije su prošli pisci starijih razdoblja, pa su se tako Antun Kanižlić, M. A. Reljković, Vid Došen, Antun Ivanošić i Matija P. Katančić našli u Zborniku stihova i proze 18. stoljeća među dvadesetak pisaca toga doba. U “Slavonici” su Kanižlić, Reljković i Katančić predstavljeni u zasebnim knjigama, dok se Došen i Ivanošić nalaze u dvoautorskoj knjizi. Isti je slučaj sa slavonskim ilircima, koji u “Pet stoljeća …” dijele stranice zbornika Hrvatski narodni preporod (I, II) s još četrdesetak pisaca ilirske epohe. Mi smo Mijatu Stojanoviću, Ivanu Filipoviću, Stjepanu Ilijaševiću te Luki Iliću Oriovčaninu (kojeg u “Pet stoljeća …” nema) dali u “Slavonici” zasebne knjige. U 85 svezaka biblioteke “Slavonica” (u 15 svezaka predstavljeni su slavonski povjesničari) objav-ljena su djela 96 pisaca, a zastupljene su sve književne vrste: od stihova, pripovjedne i putopisne proze do kritika, eseja, književnopovijesnih tekstova. Najviše je pjesnika (četrdesetak), a najmanje romano-pisaca (8) i dramatičara (6). Udio Slavonije u hrvatskoj književnoj baštini veći je i značajniji nego što se dosad o tome zna. Kada se govori o počecima književnog rada u Slavoniji, obično se polazi od Kanižlića i Reljkovića. A, pri-mjerice, Antun Bačić, franjevac, rodom iz Donje Vrbe (ne zna se točno koje godine je rođen, a umro je 1759.) objelodanio je još 1732., dakle tri desetljeća prije Reljkovićeva Satira i pola stoljeća prije Ka-nižlićeve Svete Rožalije, svoje crkvenopovijesno djelo Istina katoličanska. A fra Blaž Tadijanović iz Ra-stušja (daleki predak suvremenog hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića) objavio je 1761., a to znači šest godina prije Reljkovićeve Slavonske i nimačke gramatike, svoje gramatičko djelo Svašta po malo. Počevši od Petra Pastirovića iz Iloka, koji se pučko-nabožnim tekstovima javlja još na razmeđu 17. i 18. stoljeća, do Josipa Jankovića, Antuna Tomaševića i Bone Mihaljevića iz Vukovara, Stjepana Opoevčanina i Matije Živića iz Tovarnika, Bernarda Leakovića iz Bošnjaka, Josipa Knezovića i Antuna Turkovića iz Osijeka, Josipa Paviševića iz Požege, Bartola Kneževića iz Đakova, te do Marijana Jaića iz Broda i Kaje Agjića iz Pleternice, franjevački su pisci ostvarivali snažan utjecaj na duhovni i javni život u Slavoniji nakon izgona Turaka. S ovim piscima, kao i drugima koji u 18. stoljeću djeluju u Slavoniji, upoznaje nas s latinskog izvornika preveden rukopis fra Josipa Jakošića, objavljen u biblioteci “Slavonica” (sv. 59, XII. kolo) pod naslovom Pisci u međurječju ili Savskoj Panoniji sad zvanoj Slavoniji. Osim ovoga, temeljnog izvora za upoznavanje najstarijih slavonskih pisaca (kojih nema u udžbenicima i pregledima naše književnosti), “Slavonica” donosi (sv. 75, XV. kolo) Crtice iz slavonske književnosti 18. stoljeća Josipa Forka. Ovaj četverodjelni “nacrt literature u Slavoniji tečajem 18. stoljeća”, dosad neobjavljen u zasebnoj knjizi, preuzet je iz godišnjih izvješća Kraljevske velike realke u Osijeku (1884.-1888.). U svescima “Slavonice” kojima je obuhvaćeno književno stvaralaštvo 19. stoljeća (ilirizam - mo-derna) prevladava proza. Od Miroslava Kraljevića, pisca Požeškog đaka, prvog “naški izvornog romana”, do Ise Velikanovića kojeg Matoš svrstava u “sla-vonsko-srijemski kvartet” hrvatske humoristične litera-ture (uz Janka Jurkovića, Vilima Korajca i Iliju Okrugića, koji su također u “Slavonici”) i do Ise Cepelića kojega se, prema Stanislavu Marijanoviću, “više neće moći previdjeti”, nižu se pripovijetke, ro-mani, drame, putopisi, kritike, eseji, članci tridesetak prozaista toga razdoblja. Što se poezije tog razdoblja tiče, tu su: Franjo Ciraki (Florentinske elegije), August Harambašić (Slo-bodarke), te manje poznati Hugo Badalić (Izabrane pjesme, pretisak iz 1896.) i posve nepoznati Ferdo Juzbašić (Spomenci, pretisak iz 1898.). S gotovo četrdesetak imena prikazana je knji-ževna Slavonija od 1918. naovamo. Razdoblju “izme-đu dva rata”, koje je u hrvatskoj književnosti najsnažnije obilježeno imenima Krleže, Ujevića, Buda-ka, Cesarića, Tadijanovića i Šopa, pripadaju Mara Švel-Gamiršek, Josip Pavičić, Slavko Batušić, Josip Berković, Josip Bogner, Ivanka Vujčić-Laszowski, Do-briša Cesarić, ali i Antun Matasović, Martin Robotić, Ferdo Bačić, Ante Kovač. Najbrojniju skupinu čine autori rođeni između 1911. i 1941. godine, koji imaju jednu zajedničku biografsku točku: književno djeluju nakon Drugog svjetskog rata, a okupljaju se oko zagrebačkih knji-ževnih časopisa “Izvor”, “Krugovi” i “Republika”, vinkovačke “Književne revije”, brodskog “Glasa mladih” i osječke “Slavonije danas”. To su (izuzev Slavka Mađera, preminulog 1946.) sljedeći pisci: Ivan Bara-njek, Saša Benček, Valentin Benošić, Pavle Blažek, Stjepan Godić, Ivan Grigić, Jakov Ivaštinović, Stjepan Jakševac, Stanislav Geza Milošić, Dragan Mucić, Milivoj Polić, Antun Šimunić, Đuro Šnajder, Miroslav Vaupo-tić, Grigor Vitez, Hinko Zlomislić. Pored toga što donosi djela hrvatskih klasika iz Slavonije (Tomića, Josipa i Ivana Kozarca, Matoša, Kosora, Julija Benešića, Ivane Brlić-Mažuranić, Mare Švel-Gamiršek, Cesarića) biblioteka “Slavonica” poka-zuje da su, primjerice, u hrvatskoj pripovjednoj prozi znatnog traga ostavili i Antun Matasović, Ivša Bošnjak Dragovački, Mato Blažević, Franjo Babić, a u pjesni-štvu Marijan Matijašević. Neke autore, npr. Bartola Inhofa, J. A. Crepića, Hugu Badalića, Ferdu Juzbašića, R. F. Magjera, Josipa Mirkovića, naprosto otimamo zaboravu, dok neka imena kao književne pojave tek danas otkrivamo (Ivan Dobravec Plevnik, Milan Niko-lić). Uz najznačajnija ostvarenja, i najznačajnije pisce, biblioteka “Slavonica” podsjeća, dakle, i na neprave-dno zapostavljena, zaboravljena ili prešućivana imena. U bivšem sustavu bio je opasan i sam spomen imena Matijaševića, Bošnjaka ili Mirkovića. Matija-ševića, autora pjesničkih zbirki I Licu Gnjevnom i Nemiri samoće, nije “stajao glave samo njegov polo-žaj u diplomatskoj službi NDH, nego također njegovo pjesništvo”. Dubravko Horvatić, kojeg sam citirao i koji je ubijenog pjesnika priredio za Slavonicu, prvi je upozorio na nj u svojoj knjizi Nepostojeći hrvatski pisci (1994.), u kojoj nalazimo i upozorenje: da nikad više u Hrvatskoj “ne smiju postojati ‘nepo-stojeći pisci’ bez obzira na njihov politički predznak”. Publicist, pripovjedač i dramski pisac Ivša Bošnjak (zvan Dragovački po mjestu rođenja, selu Dragovci u novogradiškoj Posavini) bio je, kao domobranski časnik u vrijeme Austro-Ugarske i NDH, kroz cijelo razdoblje “samoupravnog socijalizma” (do smrti 1955.) osuđen na duboku šutnju i neobjavlji-vanje. A taj pisac “za zapadnu Slavoniju znači ono što su Kozarci za istočnu” (Martin Kaminski). Josip Mirković, svećenik i pisac, za NDH urednik književne revije “Hrvatski sjever” u Osijeku, nije na-žalost preživio pokolj Bleiburga. Njegovo rodno selo Ruščica, brodski kraj i slavonsko podneblje oslikani su u zbirci pripovijedaka Kroz naše selo, objelo-danjene ratne 1944., a mi smo je u “Slavonicu” prenijeli u neizmijenjenom obliku. Trojici “nepodobnih” treba pridružiti i četvrtoga, Matu Blaževića. Predstavljamo ga romanom Izgubljene bitke koji je 1944. nagradila i objelodanila Matica hrvatska u Zagrebu. O zlosretnoj sudbini toga pisca nesumnjive vrijednosti govori i ovo svjedočenje Ive Balentovića: “I sama smrt piščeva ostala je potpuno anonimna. Nije nigdje zabilježena niti s desetak re-daka”. I ovo: “Svi pokušaji da se plasiraju neki ruko-pisi iz pokojnikove ostavštine, ili da se ponovno izda koja od dvije njegove knjige, ostali su bezuspješni”. A što se, pak, tiče petog iz ove skupine nepravedno zapostavljenih naših književnika, Rudolfa F. Magjera, mislim da je u njegovu slučaju, sve doskora, bilo i previše apriorizama. Jedan je od njih i tvrdnja da je Rudolfo F. Magjer “toliko beznačajna literarna pojava da se njime i ne treba baviti”. Hvalevrijedno je nastojanje Helene Sablić Tomić da opus ovoga književnika, koji je svojim angažmanom davao ton i pečat kulturnom životu Osijeka i Slavonije sve do uoči Drugog svjetskog rata, prikaže današnjem čitateljstvu (pod spretno odabranim naslo-vom Škice i zapisci), a time i pripomogne da “tema R.F.M.” izazove nova vrednovanja. Potrebno je upozoriti na ovo zapažanje Sande Ham, jezične komentatorice Juzbašićeva (i Badalićeva) poetskog pisma: “Pišući Spomenke Ferdi Juzbašiću svakako nije bilo namjerom njima dati uspomenu na književni jezik svojega doba, ali danas kada pred sobom imamo pretisak stotinu godina starog prvo-tiska, Spomenci su upravo trajni i čvrsti spomen književnom jeziku Jusbašićeva doba”. Spomenut ću i ovu napomenu jezikoslovca Ba-bića (uz Ilijaševićeve Izabrane pjesme): “Priređujući pjesme uskladio sam samo pravopis s današnjim pravilima, ali u jezik nisam dirao. Nadam se da će on i današnjem čitatelju biti prihvatljiv, jer mu je glavnina Ilijaševićeva jezika bliska, a koja neobična pojedinost dat će mu patinu prošlosti i osvježit će njegovo jezično znanje.” A Vlasta Rišner zapisuje uz tekstove Josipa Mirkovića: “Priču ćemo o Mirkoviću završiti kako smo i započeli: zapažanjima o jeziku, točnije - o njegovom grafijskom ostvarenju. Pripo-menuli smo da je Mirković pisao korijenskim pravo-pisom. Ne htjedosmo ga mijenjati misleći da je tako postigao sklad izraza i sadržaja, ideja je domoljubna, iskazana tada važećim pravopisom njegove zemlje. Nije na nama da ga mijenjamo.” Ove primjere nisam naveo slučajno: njima pot-krjepljujem (i) svoj redaktorski pristup tome pitanju. I, na kraju, zašto smo biblioteku “Slavonica”, koja nam je priskrbila povelju HAZU za ovaj “izda-vački projekt stoljeća”, nazvali popularnom? Cilj nam je bio da zavičajno književno nasljeđe izvučemo iz okvira isključivo kritičko-znanstvene pozornosti i poda-stremo ga što širem javnom zanimanju. Željeli smo da se hrvatska pisana riječ u slavonskoj varijanti na što pristupačniji, a opet stručno utemeljen način, približi današnjem čitatelju. Mislim da smo u tome uspjeli, da je to postignuto.
Vladimir Rem
